Kad rublje prođe pakao – a ti svejedno moraš dočekati goste.

Iznajmljivačica iz okolice Barbana. Došla predvečer iscrpljena.
Kaže – ujutro krenula za Pulu, oprati i osušiti ručnike u posteljinu.
Prva praonica – gužva do neba.
Pranje nekako riješila.
Krene sušiti, sušilice se vrte, ali ne suše. Ništa.

Trpa sav veš natrag u iste one vreće u kojima je donijela prljavo.
U auto, pa u drugu praonicu. Zatvorena.

Vani – 33 stupnja.
Rublje stoji satima, zagušeno, u vrećama, na suncu.

Došla je kod nas jer je, kaže, čula da rješavamo probleme.
Otvara vreće, pukne nas miris – ono unutra... nije više čisto.
Sama kaže: "Ovo stvarno više nije za goste."

Pita: "Može li hitno? Platit će dodatno da joj riješimo isti dan!"

Može.
Za manje od dva sata:
Oprano. Dezinficirano. Suho. Složeno.

Na odlasku – traži program vjernosti.
I kaže: "Ne želim više ni čut za posteljinu.“

Sad joj ponedjeljkom dolazimo po posteljinu.
Petkom joj vraćamo čisto.
I od sad – i peglano.